Emotivna i moćna priča

Američki film Podivljalo more islandskoga redatelja Baltasara Kormakura nastao je prema autobiografskim zapisima Tami Oldham Ashcraft (u filmu je tumači Shailene Woodley) – uz spisateljsku pomoć Susee McGearhart – koja je 1983. na Tihom oceanu preživjela pogibeljnu oluju što je nažalost odnijela život njezina momka Richarda (Sam Claflin). Romantična drama o preživljavanju jest dakle žanrovski kontekst filma, dvanaestoga naslova u karijeri Baltasara Kormakura. Filmaš je to koji spretno kormilari između islandske i američke kinematografije, a nakon zanimljivoga prvijenca 101 Reykyavik (2000) i obiteljske drame More (2002) uslijedio je prvi iskorak u američku koprodukciju nadahnutu noirom Malo putovanje u raj (2005). Podjednako, osim jedne komedije s temom vjenčanja u nas neprevedena naslova Bruoguminn (2008), Kormakur se rado upušta u žanrovske obrasce trilera, pa djela poput Krijumčari (2012) ili pak 2 igrača (2013) postaju njegovo postmodernističko tumačenje žanra. No sklon je i filmovima s temom egzistencijalne borbe za preživljavanje, pojedinca u filmu Dubina (2012) ili čitave skupine u Everestu (2015). Podivljalo more nastavlja osnovne smjernice Kormakurova stvaralaštva, a uklapa se i u niz filmova tematskoga sklopa opstanka u oceanskim bespućima kakvi su primjerice američki naslovi Brodolom života (2000) Roberta Zemeckisa te Sve je izgubljeno (2013) J. K. Chandora.

Okosnica fabule odnos je pustolova Tami (Shailene Woodley) i Richarda (Sam Claflin)

Kako je Podivljalo more plod koproducentske djelatnosti Kormakura, Woodleyjeve, dvojice scenarista Aarona i Jordana Kandella (suscenarist je još i David Branson Smith) i iskusnoga Ralpha Wintera – uglavnom znana po produkciji Zvjezdanih staza 1980-ih ili po adaptacijama strip-predložaka X- mena od 2000. – posrijedi je autorsko djelo što se ne ulaguje isključivo tržišnim zahtjevima. Susret pustolovini sklone Amerikanke Tami i jedriličara Engleza Richarda na Tahitiju, njihova veza i putovanje preko Tihoga oceana prema Kaliforniji okosnica su fabule. No pritom Kormakur i scenaristi ne zagovaraju čisto linearnu strukturu, već film počinje razornim posljedicama snažnoga uragana,

Taminim pokušajima da pokrene devastiranu jedrilicu i pronađe Richarda, a zatim se vraća nekoliko mjeseci unatrag i elaborira odnos središnjih likova. Neprestani kronološki pomaci ostaju ritmički koordinirani, sadašnjost i prošlost smjenjuju se u građi Podivljaloga mora, a junakinji u pokušaju da preživi u oceanskim bespućima pomaže ozlijeđeni Richard. I kada u flešbekovima uragan zahvati i jedrilicu s parom protagonista, Kormakur obzirno postupa. Pri uporabi računalne grafike ne opažamo preuveličavanja ni senzacionalizam, već elementarnu snagu nepogode, a završni je obrat tijekom preživljavanja svakako iznenađenje.

Ipak, nije posrijedi i sasvim uspjelo filmsko djelo. Uz pregršt izvrsnih sekvencija, autorima se potkralo i ponešto praznoga hoda ili pak pomalo arhetipskih segmenata u odnosu Tami i Richarda, dijaloških navoda koji potkrepljuju romantični dio žanrovske sintagme, ali dodiruju i ne toliko potrebnu sentimentalnost. Baltasar Kormakur režira dosljedno, rabeći postupke primjerene žanrovskim zahtjevima kao i vlastitome autorskome rukopisu, uz odličan snimateljski rad Roberta Richardsona. Uporaba boja i svjetla, pogotovu naglasak na jutarnjim i večernjim nijansama crvene, postaju učinkovitim dijelom same fabule, motivom koji je bitan ne samo za odnos Tami i Richarda nego i najavljuje vremenske promjene. I dok je montaža Johna Gilberta svrhovita u sažimanju dvaju segmenata, možemo ustvrditi da glazbu Volkera Bertelmanna ponegdje obilježava naglašena sentimentalnost, srećom ne i patetika. Sjajan je lajtmotiv filma nekoliko interpretacija rane skladbe iz opusa Toma Waitsa I Hope That I Don’t Fall In Love With You (1973), a i u samoj se završnici pojavljuje još jedna skladba toga američkoga glazbenika. I treba se naposljetku osvrnuti na dobru glumu Sama Claflina i izvrsnu Shailene Woodley, koja uvjerljivo tumači lik Tami u širokome rasponu emocija, situacija, reakcija i djelovanja. Dobar, ako već ne i više od toga, film Podivljalo more dosljedan je rad u opusu Baltasara Kormakura, potvrda njegova statusa, svjetonazora, ali i habitusa.